Ja ostajem ja, ti postaješ ti
Uvijek su nam govorili kako trebamo loviti svoje snove. Primiti se za njih i ne puštati ih. Trčati za njima ne bi li ih dostigli. Micati kamenje sa puta koji nam smetaju. Ići prečacima kako ne bi zaostali za njima. Govorili su nam kako je to najvažnije, znate, imati neki cilj u životu. Postati netko. Izgraditi sebe. Izgraditi karijeru.
Kako bi dosegli do najviših snova koje možemo dohvatiti, nešto moramo ostaviti iza sebe kako bi nam bilo lakše doći do vrha. Zašto nositi više nego li nam je zaista potrebno? Zašto si dodatno otežavati ionako već težak put? Katkad iako ostavimo sve što nam ne treba, još uvijek ostane preveliki teret na nama. Ponekad ćemo radije uzeti sa sobom nešto što nam je draže nego korisnije. Ali što kada nemamo izbora? Što kada ne možemo birati što ostavljamo? Što kada smo prisiljeni ostaviti ono što volimo, radi nečega što želimo? Što kada zbog naših snova i ciljeva ostavimo snove koje smo već izgradili? Što kada u trci za snovima moramo ljubavi zatvoriti vrata?
Meni su se ta vrata zatvorila.
Težak je ili možda i najteži dio života kada gledamo voljenu osobu kako odlazi od nas. Odlazi za svojim snovima. Katkad do karijere vodi i po nekoliko puteva, a ponekad samo jedan, ravan put. Gledajući leđa voljene osobe koja se polako udaljava na tom putu, zapitamo se da li stvarno nije bilo drugog izbora. Da li je stvarno to to? Prvo si me Bože vodio putem do njega, pa sam neko vrijeme hodala uz njega, a sada nam se putevi razdvajaju. Zašto? Imaš li bolje planove za nas ili je ovo zadnja stanica? Možda si isplanirao nešto još bolje za nas. Možda nakon što oboje ostvarimo svoje ciljeve, sretnemo se ponovno na putu prema novom, zajedničkom cilju. Vjerujem u to. Previše smo isti da bi se tek tako rastali. Previše je slučajnosti koje su nas povezivale. Previše smo toga osjećali da bi se mogli zaboraviti nakon svega. Srce je previše puta kucalo za dvoje da bi se nakon svega moglo zadovoljiti kucanjem za samo jednu osobu. Nedostaje mi. Prespoji nam ponovno puteve. Ne vidiš li da zajedno funkcioniramo bolje? Da smo, kada smo zajedno, uistinu onakve osobe kakve zapravo jesmo? Ali izgleda da je sve bilo presavršeno da bi tako i ostalo.
Ne ide uvijek sve kako planiramo. Katkad ostavljamo iza sebe, a katkad smo ostavljeni. Katkad je lakše ostaviti nego biti ostavljen. Katkad je jedino što možemo, pustiti. Pustiti osobu koju volimo da lovi ono što pokušava uloviti cijeli život. Iako je ta osoba ono što smo mi lovili cijeli život. Život je takav. Ne daje opcije. Uzima ono što volimo. Rijetko daje što želimo. Nudi nesigurne puteve pune kamenja. Ali zato ostavlja znakove. Uzimajući ono što volimo daje nam poticaj da se još više potrudimo da dobijemo ono što želimo. Vodi nas kroz puteve pune kamenja da vidi tko će nam doći pomoći pomaknuti ih. I ostavlja nam znakove da nas usmjeri u pravom smjeru. I za svaki trag, put, kamen, ima razlog. Sve ima svoje zašto, iako često odgovor na pitanje zašto, teško prihvaćamo.
Ja odgovor na svoje zašto, još uvijek čekam.
