Uđem u sobu, bacim se na krevet pritom zagnjurivši glavu u jastuk i ako su mi slušalice pri ruci, odmah si ubrizgam dozu muzike. Uvijek si ista pitanja postavljam čim uhvatim slobodne trenutke za razmišljanje. Između svega, pitam se i što ću zapravo napraviti sa svojim životom. Neke ideje i planovi su uvijek tu, samo nikako da se počnu ostvarivati.
"Ide mi, u životu ide mi, ali mi fali ono malo ljubavi."
Ili malo više. Ponekad mi se čini kako mi treba ono nešto kako bi me pokrenulo i u neku ruku ohrabrilo da krenem dalje u ostvarivanju svega onoga što želim. Onoga o čemu već duže vrijeme sanjam. Uz podršku je sve lakše. Imaš više samopouzdanja već samo znajući da netko stoji iza tebe, prati tvoj korak i vjeruje u tebe. Da te podigne kada se na tvom putu nađe kamen za koji misliš da ga ne možeš prekoračiti ili da te utješi da postoji drugi put ako na prvom dođeš do dijela koji je prestrm za penjanje.
Samom tom spoznajom da postoji
netko, sve se čini lakše.
"Dobro je kad u životu za nešto se boriš, rukama stvoriš.
Dobro je kad u životu nekoga voliš, neko te voli."
Nije li? Nije li dobro kada stojiš čvrsto na dnu a osjećaš se kao da se nalaziš na najvišoj planini, uzdignute glave i čak ako staneš na rub, znaš da nećeš pasti, znaš da ti se neće ništa dogoditi jer se nikada nisi osjećao tako sigurnim, tako snažnim, i nijedan san koji si sanjao nije ni približno mogao dočarati tu energiju i volju koju sada osjećaš. I to sve zbog jedne osobe. Možda upravo te na koju sada misliš?
Dok si pored mene zaboravljam sve probleme
i dok si pored mene ja ne znam što je strah
ma dok si pored mene, znam da mogu mirno sanjati
dok se pored mene budiš ti
