I Had A Dream
Take care, Future
Mislila sam da će sve biti dobro. Da će stvari ići na bolje ako zadržim neke ljude u svom životu. Ali ponekad se čini da su upravo ti ljudi, koji su uporno, da kažem namjerno, ostavljeni u mom životu, oni koji su sprječavali da stvari budu drugačije. Neke stvari se prvo trebaju maknuti kako bi napravile mjesta za nove. Tako i ljudi. Trebaju se maknuti s puta. Otići. Nekima više nije mjesto tamo gdje je bilo prije. Njihova uloga je ovdje završila. Njihovo poglavlje je dobilo točku na kraju. Iduća stranica se sprema za nove scene. Događaje. Ljude.
Mislila sam da te trebam. Mislila sam da ne mogu nastaviti bez tebe jer ne bi znala koji korak napraviti, a da bude ispravan. Koju riječ izreći, a da odražava upravo ono šta sam htjela reći. Mislila sam da si mi bio nota nakon duge tišine. Kad sam ti bila blizu osjećala sam se upravo onako kako sam do tada samo sanjala da ću se ponovno osjećati. Osjećala sam se zadovoljnom, po prvi puta nakon dugo vremena mogu reći i sretnom. Ništa nije moglo nadmašiti sreću cijelog mojeg bića kada bi podigla glavu i uhvatila tvoje oči kako me neprekidno gledaju i govore mi da sam posebna. Taj osjećaj zbog kojeg sam osjećala trnce. Osjećaj koji se nije mogao zamijeniti ničim drugim. I po prvi puta nisam osjećala njegove tragove na sebi, nisam osjećala njegove ruke kako me drže i pružaju mi sigurnost. Nisam osjećala bol ogromnog ožiljka na srcu kojeg mi je ostavio. Osjećala sam kako je ustinu istina da kažu da vrijeme liječi te rane. Ljubavne boli i ožiljke, samo uspomene nikada. Ostale su i dalje ali su bile potisnute u dalji dio srca kako bi napravile mjesta za tebe. Sve misli, dodiri i osjećaji prema njemu kao da su bljedili kada sam vidjela tvoj pogled. Tvoj osmijeh. To nešto šta je govorilo da sam posebna u tvojim očima. To nešto je u meni budilo osjećaj da uistinu to i jesam. Baš kako mi je i on govorio.
Ponekad, mislimo da je savršeno sve što se čini takvim. Mislimo da imamo sve, iako je to sve ponekad samo lažni blijesak iza kojeg stoji prava istina koju ne možemo vidjeti jer smo zaslijepljeni onime što stoji ispred. Kako li smo samo brzo zaboravili kad su govorili da ništa nije savršeno. A ono šta se čini takvim, daleko je od toga. Često onaj koji kaže da će ti skinuti sve zvijezde s neba, obično skine samo osmijeh, i to sa tvojeg lica. Osmijeh koji ne zaslužuje maknuti jer ga se nije ni trudio izmamiti. Zar takvome stavljaš u ruke svoje zvijezde?
Pitam se ponekad, zašto si mi uopće postao tako drag? Da li je moguće vezati se uz nekoga tko ti nije pružio ništa? Ništa osim nekoliko pogleda i blagih osmijeha. Čak ni razlog. Ono zbog čega sve počinje. Vjerojatno je zato i sve stalo na početku.
Ništa nisi ni ostavio iza sebe. Riječi zbogom se nikada nisu pojavile. Bio si tu ali bez dokaza. S kojim razlogom si mi dolazio u život? Zašto sam te upoznala ako nisi imao namjeru ostati. Zašto si dopustio da ne čujem tvoj pozdrav ako si ionako namjeravao otići? Zašto me nisi shvatio ozbiljno? Zašto, kad jedno što sam željela je biti s tobom. Zašto se nisi potrudio? Zašto nisi pokušao? A zašto nisam ja? Trudila sam se. Jesam. Uistinu jesam, ali sam se isto tako željela ponovno osjećati da se netko bori za mene. Da se bori na isti način na koji se i ja borim. Htjela sam se ponovno osjećati da vrijedim. Htjela sam. Da, htjela sam. Htjela sam biti s tobom. Čekala sam. Dovoljno dugo sam čekala na tebe. Više ne mogu. Više neću. Ne želim.
Onaj ožiljak, ona rana kao da se ponovno otvorila. Podsjetila me da je još uvijek ovdje i počela se iz kutka polako približavati i zauzimati prostor srca koji je ionako oduvijek pripadao samo njoj. Dala mi je do znanja da ne može biti zamijenjena. Da ne može biti zaboravljena. Potjerana. Prikrivena. Podsjetila me da je još uvijek ovdje. Da je on još uvijek ovdje. Zapravo, da nikad ni nije otišao.
Ponekad se pitam vrijedi li uopće truditi se prikriti tu ranu kad ona ionako odlučuje umjesto mene.
Istina je da ne možemo zaboraviti. Jedino šta možemo je pokušati, ali vjerujem da ni tada nećemo uspjeti. Znate li kako, iako pohabana i prljava, djetetova najdraža igračka uvijek ostane ona najdraža bez obzira koliko je vrijeme utjecalo na nju? Tako je i sa ovim. Ni potpuno identična, najnovija igračka nikad neće moći zamijeniti onu prvu. Zašto ako su potpuno iste? Prva igračka je uvijek vrjednija od one druge u svakom pogledu. Zbog čega? Jer nam ni jedna druga ne može izmamiti osmijeh na lice i rastvoriti prašnjavu kutiju uspomena kao ona koja ih je stvarala zajedno s nama. Da, bit će ih još. Da, bit će možda i boljih. Ali ni jedna ona, ni sa svojim najmanjim dijelom sebe ne može zamijeniti sadašnjost sa prošlošću kao ona koju smo mi odabrali za taj zadatak. Ni jedan ne može rekonstruirati prošlost do tolikih detalja kao on. Ni jedan kao on ne bi ponovno mogao probuditi u meni onaj isti nedefinirani osjećaj koji sam imala kada sam ga vidjela prvi put. Prvi put sam vidjela sebe u tuđim očima. Prvi put mi nije bilo bitno šta će drugi misliti. Po prvi put mi nije bilo važno da li su mi šiške perfektno ravne ili ih je vjetar vodio po svojoj volji. Prvi put mi nije bilo bitno da li kasnim igdje. Vrijeme nije bilo bitno. Nije, jer dobro znam da sam u tvoje srce već odavno pristigla.
Nikad svoje prvo nemoj zamijeniti ni za jedno bolje ovog svijeta. Tvoje bolje ti nikad neće pružiti ono što samo prvo može. Preskači visoke ograde. Riskiraj. Ne juri u nepoznato. Kasni. Ne gledaj na sat. Živi. Ne smišljaj izgovore. Uči. Prati poteze drugih. Voli. I nikad nikad ne otvaraj šaku sve dok osjetiš toplinu njegove.
Ne poznajem iznimke
Ali čekaj. Stani. Zašto to radiš? Zašto ne pričekaš barem malo, zašto ne staneš barem na tren? Nešto bi željela ispraviti. Molim te, daj mi još jednu šansu. Željela bi... hej, stani, saslušaj me. Željela bi ispraviti nešto što sam učinila krivo i nadoknaditi sve izgubljeno što nisam stigla prije. Treba mi samo trenutak, možeš li mi dati toliko? Možeš li sačekati?
-Na žalost, ne mogu.
-Ali zašto? Ne tražim puno, trenutak je samo mali dio vremena koji će ti oduzeti.
-Sve što si učinila je učinjeno, izgovoreno se ne može povući i izgubljeno se ne može vratiti. Taj trenutak koji me tražiš, zapravo i nije samo trenutak nego dio koji tvori cjelinu. Taj trenutak je dio vremena. A taj tvoj trenutak koji želiš od mene, si već imala i nisi ga znala cijeniti, potrošila si ga uzalud. Ono što ti se nudi jednom, prihvati ili odbij, ali moraš znati da imaš pravo na samo jednu odluku bez povrata, zato se potrudi da ona bude ispravna. Ti si taj trenutak imala, ali si ga između sveg ostalog izgubila, i sad ga tražiš natrag. Žao mi je, ali ta karta je bila jednosmjerna. Novu ne možeš dobiti jer su već rezervirane za druge. Svatko je dobio svoj trenutak. Ako ti nisi znala cijeniti svoj, netko drugi hoće.
I ne traži me da stanem. Jer ako stanem, stat ćeš i ti. Ti si ta koja prati mene. Ja sam uvijek ispred. Zapamti to. Ovisiš o meni i nauči me cijeniti. Samo jednom ću proći pokraj svake stanice, i svi će dobiti jednosmjernu kartu, jer povratka u nazad nema -odgovorilo mi je vrijeme.
Besciljni put
Vrijeme je prolazilo sporo. Vlak ga nije pratio, išao je brzo naprijed svojim putem. Pratila sam sjene drveća kroz prozor, koliko sam ih u prolazu mogla vidjeti. Razmišljala sam, gdje si sada ti. Starac i starica su sjedili na sjedištu ispred mene, prigrljeni jedno k drugome. Maknula sam pogled s njih i pogledala prema sjedalu do mene. Bilo je prazno. Tek dio sjedala je prekrivala vrećica u kojoj sam nosila nekoliko stvari. Zauzela je tvoje mjesto. Nema te. I gledam dalje van u mjesta kroz koja smo skupa prolazili. I komentiram ono što smo nekoć skupa komentirali. Ali ovaj put, odgovora nema. Nisi tu.
Nakon nekoliko perona, kao i obično, tražila bi tvoje rame da se naslonim na njega, tražila bi tvoje ruke da me zagrle i usne da me poljube, kao nekada. Sada više toga nema, ne grliš me ti nego vjetar koji je zalutao kroz poluotvoreni prozor sve do mene. Njegov dodir me hladi, gdje si da me ugriješ?
Put se bliži kraju. Stiže zadnji peron. Silazim iz vlaka noseći kofer. Izvlačim ručku kofera i počnem ga vući. Gledam po peronu neću li te ugledati. Ah, navika. Zaboravila sam da te ovaj put više stvarno nema. Popravljam si kapu i spuštam glavu. Hodam. Po strani po kojoj si ti hodao. Krećem. Putem kojim si me pod ruku vodio. Idem. Jer moram krenuti dalje. Bez tebe.
komentari da/ne
| < |
prosinac, 2012 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
| 31 |
|
|
|
|
|
|
